Pariška šetnja s Baudelaireom

Munjevit razvoj europskih gradova u drugoj polovici 19. stoljeća u književnosti se odrazio čitavim nizom novih tema i motiva koji se mogu svesti pod pojam flanerizma. U eseju Slikar modernog života Baudelaire oslikava figuru umjetnika-šetača, flanera (fr. flâneur = šetač), princa metropole što se u zoru industrijskoga društva besposleno šeće gradom tragajući za osebujnom kvalitetom, „onim nečim što ćete mi dopustiti nazvati modernitetom“. Iako se Baudelaireov flaner neposredno odnosi na slikara Constantina Guysa, taj urbani šetač postaje metaforom modernog umjetnika. Njegova je prijestolnica Grad Svjetlosti, građanski Pariz koji u to vrijeme, zahvaljujući velikoj Haussmannovoj pregradnji (1853–1870) od grada krivudavih mračnih ulica izrasta u jedan od najmodernijih europskih gradova s brojnim parkovima, ostakljenim gradskim prolazima (pasažima) i širokim avenijama.

Iako se u ključu flanerizma mogu promatrati i Baudelaireovi Cvjetovi zla, u cijelosti proizašli iz velegradskog miljea (osobito poglavlje Pariške slike), flaneristički motivi najneposrednije dolaze do izražaja u zbirci pjesama u prozi Spleen Pariza (1869), nove književne vrste koja je za pjesnikova života (a i dugo poslije) naišla na široku recepciju. Iako je ta knjiga danas u sjeni slavne Baudelaireove poetske zbirke, treba naglasiti da nije uvijek bilo tako, što svjedoči i hrvatska recepcija Baudelairea – do 20. stoljeća na hrvatskom se od Baudelairea nije moglo pročitati ništa osim (u periodici objavljenih) pjesama u prozi, a i prije prvoga prijevoda Cvjetova zla (Matica hrvatska, 1961) pojavila su se čak dva prijevoda Malih pjesama u prozi (1920. i 1955).

U toj zbirci, koja se može čitati kao velika pariška šetnja, Baudelaire je prije čitavo stoljeće i pol stvorio nov, moderni književni izraz, tematski i stilski u potpunosti prilagođen (modernom) vremenu, koji je neposredno dočarao složen umjetnički senzibilitet građanina Europe, svojeg suvremenika. Ono što kod Spleena Pariza osobito fascinira, činjenica je da unatoč odmaku od 150 godina ti tekstovi odgovaraju senzibilitetu i našeg vremena – neupućeniji čitatelj pri prvom dodiru s nekom od tih pjesama mogao bi pomisliti da je napisana jučer.

U nastavku ćemo predstaviti nekoliko primjera iz zbirke. Promatrat ćemo je kroz naslovni (lajt)motiv knjige – spleen, tu „glavnu bolest civilizirane duše i nužno zlo svake više kulture“, kako će zapisati prvi i najveći hrvatski flanerist A. G. Matoš, koji će motiv i figuru flanera (a i Baudelairea općenito) na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće predstaviti i uvesti u hrvatsku književnost. Riječ spleen (ključna i u Cvjetovima zla), obično se prevodi kao „tuga, jad, dosada, sumornost, mrzovoljnost, nujnost“ (B. Klaić). Pažljivi čitatelj Spleena Pariza i Cvjetova zla zapazit će da su to samo neka od značenja, koja se mogu gradirati od dosade i nezainteresiranosti, preko osamljenosti, sumornosti i zlovolje, čame, tjeskobnosti, melankolije i razočaranja, do konačne rezignacije.

Spleen kao dosada

Spleen kao dosada, sumornost ili tek višak slobodnoga vremena najčešći je poticaj na flaniranje. Polazište ove kratke šetnje Baudelaireovim flanerizmom u Spleenu Pariza smjestit ćemo u pjesnikov stan (Loš staklar), gdje flaner jednoga jutra ustaje „mrzovoljan, sumoran i zamoren dokolicom“ i opisuje specifičan tip ljudskih prirodâ „isključivo sanjarskih, za djelovanje posve nesposobnih“, koje dosada potiče na „junačke podvige“. Priznaje da je i sâm počesto bio „žrtva takvih poremećenih duševnih stanja“, pravdajući ih ironično zlodusima. Daje primjer: toga jutra otvorio je prozor i na ulici spazio staklara. Slijedi sinestezičan opis eksterijera: „Kroz teški, prljavi pariški zrak dopiralo je do mene njegovo prodorno, kreštavo izvikivanje. Ne mogu razjasniti zašto me protiv toga jadnika odmah spopade tako okrutna mržnja.“ Pjesnik mu se, „obuzet potmulom radošću“ obratio i pozvao ga u svoju sobu na katu. Kad se staklar konačno popeo, autor je pogledao njegova stakla i vidjevši da u ponudi nema obojenoga povikao: „O, bestidni stvore, i ti se još usuđuješ obilaziti po sirotinjskim četvrtima, a ne posjeduješ ni stakla kroz koja se život vidi u ljepoti!“ Nakon što je staklara otjerao, pohitao je na balkon po lončanicu i čim je ovaj izvirio iz zgrade pogodio ga je, razbivši mu sav njegov „kukavni imetak“. Na kraju zaključuje: „Takve šale razigranih živaca imaju i svojih opasnosti, a počesto se i skupo plaćaju. Ali što znače i muke vječnog prokletstva onome koji je u jednom jedinom trenu doživio bezmjernu nasladu.“

Na opasnost o kojoj pjesnik govori nailazi u tekstu Premlatimo sirotinju. U njemu je pjesnik premlatio slabašna prosjaka koji ga je ugnjavio prošnjom, nakon čega je od te „prastare podrtine“ dobio istom mjerom. No, iako iznenađen i pretučen, flaner je „zadovoljan poput sofista iz atenske stoičke škole“.

Tipični flaneristički opis možemo pronaći u prozi Šaljivčina u kojoj pjesnik izlazi na ulicu: „U bljuzgavici od blata i snijega odmiču cestom kočije u nizu kojem nema kraja. Odasvud, kroz komešanje razvratnika i nevoljnika, bliješte igračke i bomboni. Započe propisno mahnitanje velegrada, što je kadro uznemiriti duh i najpostojanijeg samotnika.“ Saznajemo da je kroz taj zaglušni metež žustro kaskao magarčić tjeran bičem surova kočijaša, nakon čega slijedi opis dendija: „Kad je magarčić pristizao uglu ulice, tamo gdje pločnik zaokreće, neki gospodski ljepotan, urukavičen i sav ulašten, s užasnom kravatom, u preuskom, posve novom odijelu, pristupi, skide šešir i svečano se pokloni čednoj životinji govoreći: ‘Želim vam sretnu Novu godinu!’ Na to se samosvjesno okrenu prema svojim drugovima, kao da očekuje povlađivanje koje bi još uveličalo njegovo lično zadovoljstvo.“

Dosada kao (lajt)motiv najneposrednije je opisana u Baudelaireovoj parafrazi Fausta Velikodušni igrač, gdje naš flaner, ponovno kao boem, u poročnom pariškom podzemlju druguje uz alkohol i karte sa samim Nečastivim. Iz razgovora pjesnika i đavla „o našem svijetu, o njegovu postanku i njegovu budućem uništenju, o velikoj ideji ovog stoljeća, to jest, o napretku i usavršljivosti“, saznajemo da je flaner tijekom kartanja izgubio dušu, koju je dao za ulog, ali to ga previše ne zabrinjava: „Duša je tako neznatna stvarca, često beskorisna, a ponekad upravo na smetnju, pa me njezin gubitak manje uzbudio nego da sam na kakvoj šetnji izgubio svoju posjetnicu.“ Slijedi neobičan rasplet: da bi mu odštetio nenadoknadivi ulog duše vrag mu poklanja svoj ulog. To je moć da cijeloga života ublažuje i svladava dosadu, „tu neobičnu boljeticu koja je uzrokom svih vaših patnja i cijelog vašeg bijednog napretka“.

Spleen kao osamljenost

Razvoj velikih gradova razvio je i nove društvene odnose. U sociologiji velegrada posve nov fenomen, koji će se ubrzo pojaviti u književnosti, bilo je mnoštvo ljudi. Unutar fenomena mnoštva flaner je bio nova vrsta čovjeka – on je pojedinac koji će unutar mase nepoznatih ljudi pronaći prostor za osamu. „Gomila je flanerovo carstvo“, zapisat će Baudelaire, „kao što je zrak carstvo ptice, a voda carstvo ribe (...) njegova strast i poziv su u tome da se privije uz gomilu. Za savršena lutalicu, za strastvenog promatrača, ogromno je uživanje da svije svoje prebivalište u broju, u lelujavoj promjenjivosti, u kretanju, u prolaznom. Ne biti kod svoje kuće, a ipak se svuda osjećati kod kuće...“

U trenutku kad Victor Hugo slavi masu kao junaka u modernom epu, Baudelaire u velegradskoj masi za junaka traži sklonište. Za takvom razradom motiva mnoštva Baudelaire u Spleenu Pariza poseže na nekoliko mjesta, a najsustavnije u pjesmi u prozi Svjetina, gdje ističe: „Nije svakom dano da se okupa u mnoštvu. Znati uživati u svjetini prava je umjetnost. Napajati se životnom snagom crpeći je iz roda ljudskog može tek onaj što ga vila još u kolijevci podari sklonošću za preodijevanje i krabulje, i nadahnu da mrzi stalno boravište, a strastveno voli putovanja“.

Mnoštvo i samoća u pjesnika su u prirodnoj korelaciji, a na taj ih način doživljava pojedinac izdignut iznad mnoštva – pjesnik. „Tko se, može“, piše Baudelaire u Slikaru modernog života, „dosađivati u mnoštvu, taj je budala. Budala, ponavljam, i to vrijedna prijezira.“ Baudelaire dakle mnoštvo vidi kao prostor u kojem se flaner realizira te u Svjetini nastavlja: „Samotni, zamišljeni šetač crpi čudesnu opojnost iz tog općeg sjedinjavanja. Tko se lakoćom stapa sa svjetinom, upoznaje grozničave naslade koje nikad neće okusiti ni sebičnjak, što se zatvorio poput kovčega, ni tromi nehajnik, zauvijek povučen u sebe kao puž u svoju kućicu. Samo pjesnik usvaja, kao da su njegova vlastita, sva zvanja, sve radosti i jadi na koje ga slučaj namjeri.“

Odnos motiva mnoštva i samoće pjesnik, koji se sada i sam iskušava, drukčije razvija u tekstu U jedan sat ujutro: „Konačno sam!“, zavapi, nakon čega slijedi akustična slika: „Ne čuje se ništa doli tutnjava kotača ponekih okašnjelih i od hajkanja izmorenih kočija. Proživjet ćemo nekoliko sati u tišini, kad već ne možemo u spokojstvu. Konačno prestade nasilje ljudskog lica i samo ja ću sada biti uzrokom svoje patnje.“ Okretanje ključa u pjesniku intenzivira osjećaj osamljenosti pa drugi put zaiskri: „Užasni živote! Grozoviti grade!“ Slijedi pregled protekloga dana u kojemu je flaner odbio „učiniti neznatnu uslugu prijatelju“, a „prefriganom lupežu“ napisao je pisanu preporuku. Boem koji u Lošem staklaru i Premlatimo sirotinju nije pokazivao ni najmanje znakove grizodušja sada je genij kojega muče etičke dileme i tjeskoba: „Nezadovoljan svima, nezadovoljan samim sobom, tako bih žarko želio da se otkupim i tek malo uznesem u tišini i samotinji noći.“ Lijek pokušava pronaći u svom pjesničkom geniju: „Gospode Bože moj, udijeli mi milost da stvorim još poneki lijepi stih, što bi meni samome dokazalo da nisam posljednji među ljudima, da nisam gori od onih koje prezirem!“

Spleen kao rezignacija

Mnoge Baudelaireove pjesme, što u stihu, što u prozi, predstavljaju motive koje ujedinjuje spleen u prizmi razočaranja i rezignacije. Tu se u Baudelairea osobito ističu motivi negodovanja protiv modernizacije, tragičnih junaka i sirotinje s društvenoga ruba.

Za kraj predstavit ćemo još jedan primjer. U pjesmi u prozi Oči siromaha u punom sjaju izvire sva snaga nove književne forme koju je Baudelaire afirmirao. Pravo malo remek-djelo, prije svega novim, oslobođenim izrazom, pršti od modernosti, a njegova neposrednost čini ga bliskim senzibilitetu današnjeg čitatelja.

Iznenađuje već nekonvencionalan početak: „Htjela bi, dakle, znati zašto te danas mrzim! No tebi će sigurno biti teže shvatiti, nego meni protumačiti, jer držim da si najsavršeniji primjer ženskog nepoimanja što se na svijetu uopće može naći.“ Pjesnik nakon uvoda razvija motiv ispijanja predvečernje kave s njegovom odabranicom na terasi nove kavane na uglu bulevara. Slijedi njezin flaneristički snimak: „Kavana je sva blistala. I samo plinsko svjetlo raspalilo se plamom prvog nastupa obasjavajući oštro zasljepljujuću bjelinu stijena, blistave plohe zrcala, pozlatu oblih ukrasnih rubova i plastičnih vjenčića, naslikane bucmaste paževe koje natežu psi na uzici, gospe što se smiješe sokolu na ruci, nimfe i božice s pladnjevima voća, pašteta i divljači na glavi, Hebe i Ganimede koji ispruženom rukom nude malu amforu s čajem ili cijeli obelisk miješanog sladoleda u dvije boje – čitavu povijest i mitologiju, koja ovdje služi izjelicama.“

Toj raskoši pjesnik kontrastira dijametralno suprotnu sliku: „Upravo nasuprot nama zastane na cesti muškarac od četrdesetak godina, čovjek umorna lica i prosijede brade. Jednom rukom drži malog dječarca, a drugom u naručju privinuo neko sićušno čedance, još preslabo da hoda. Poput dadilje izveo je svoju dječicu na večernji zrak. Svi u dronjcima. Njihova su lica neobično ozbiljna, a šest očiju zuri u novu kavanu istim, tek prema dobi različito izraženim udivljenjem.“ Slijede izrazi njihova divljenja nakon čega dobivamo uvid u pjesnikovu reakciju: „Ne samo da su me ti parovi očiju ganuli, nego se čak malo zastidjeh tih čaša i boca što su bile veće od naše žeđe.“ I dolazi do vrhunca: „I ja pogledom potražim tvoje oči, draga ljubavi moja, da bih u njima pročitao svoju misao, pa zaronim duboko u te prelijepe, čudesno blage, zelene oči, u te Hirom opsjednute i Mjesečinom zatravljene zjene, kad najednom prozboriš: ‘Ovi ljudi tamo, što su razrogačili oči poput razjapljenih kapija upravo su mi nesnosni. Ne bi li htio zamoliti vlasnika kavane da ih odavde odstrani?’ Eto vidiš kako je teško, moj predragi anđele, da se ljudi razumiju, i kako je misao nepriopćiva čak između bića koja se ljube.“